Tišina

Zbijen sa tajnom u jednom baru.
Posmatrah nemo i setno sebe.
U staklu izloga videh šaru,
a onda odjednom ugledah tebe

Videh i ljude, neznane, znane,
njihove pomalo smešne siluete
i oni u staklu videše sebe,
a ja i dalje još vidim tebe.

Videh baš sve, ljude pomalo čudne.
Majke i očeve, nečije sinove i kćeri.
Barabe, kurve i one žudne
s lanca puštene okrutne zveri.

Videh i lopove, prodane duše, ubice.
Na nebu zvezdu sa tvojim likom,
laste, jablane i druge ptice
i onog naivca sa tužnom slikom.

Videh i damu sa zelenkadom,
tužne i nesretne, prijatelje stare.
Gledah ih dugo s velikim jadom
i želeh unazad da vratim dane.

Videh Božije sluge s zlatnim krstom
nitkove, dangube, bedne pijance.
Tebe tužnu s verenim prstom
kako koračaš sa nekim strancem.

Često i oni pogled bace ka staklu
naravno videvši jedino sebe,
a ja sam goreo u tome paklu
i dalje videvši jedino tebe.

I tako uvek odem duboko u noći,
da sam lutam i neko dobro slutim,
da slutim tebe i tvoje oči,
a oni pitaju me zašto ćutim.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s